Osnovna škola Poreč

Nakon dugog perioda bez izleta i terenskih nastava osmašima se konačno osmjehnula sreća. Bili su 2 dana u Vukovaru (24. - 25. 05. 2022.) Polazak u 4 ujutro nikome nije bio nemoguća misija, svi su došli na vrijeme; neki čak nisu ni spavali. Put je bio dug, ali sve brzo prođe kada si s prijateljima.

Prvo, odmah po dolasku u Vukovar, odslušali smo predavanje o Domovinskom ratu i zatim smo se smjestili u sobe hostela Dubrovnik u okviru Memorijalnog centra. Tu nas je čekalo iznenađenje – jedan dio cura smješten je u sobu s 29 kreveta. Da, dobro ste čuli – dvadeset i devet. Ni mi drugi nismo bili u manjim sobama. Ali ionako nismo baš mislili spavati.

Vrhunac prvog dana bio je sigurno posjet Vodotornju. 190 stepenica do galerije, zatim staza do samog vrha i pogled na Dunav. Sunce je sjalo, dan je bio prekrasan i teško je bio zamisliti granatiranje koje je taj toranj pretrpio za vrijeme Domovinskog rata. Poslije večere prošetali smo do centra grada na sladoled. I to je bio prvi dan.

Drugi dan posjetili smo franjevački samostan, vukovarsku bolnicu, Trpinjsku cestu, Ovčaru, Gradski muzej u dvorcu Eltz i Muzej Vučedolske kulture. Prvi dio dana bio je težak, ispunjen tugom. Bilo nam je teško slušati o stradanjima ljudi u Vukovaru. Dok smo prolazili kroz podrum bolnice gdje su ležali ranjenici, majke, djeca, starci, bolesni, zdravi koji su ostali bez doma jedva smo disali od ustajalog zraka, a ljudi su tamo boravili danima, mjesecima. Imena poginulih na Ovčari, gradsko groblje – tolike žrtve, toliki ljudi koji su poginuli. Tenkovi i oružje postavljeni u Memorijalnom centru bili su nam zanimljivi za slikanje, ali kada pomislimo da su mogli biti upereni na nas, da su mogli pucati po nama nisu nam više bili tako zanimljivi. 

Posjeti muzejima bili su potpuno drugačiji. U dvorcu Eltz vidjeli smo mnoge predmete vezane za dalju povijest grada, a u Muzeju Vučedolske kulture rekonstrukcije odjeće i obuće koja bi i danas bila moderna. Svi smo zapamtili da je arheolog koji je otkrio vučedolsku golubicu prvo mislio da je to kokoš pa je u bilježnicu zabilježio 'ceremonijalna kokoš'.

I da, u Vukovaru smo i jeli. Bilo je čudno, pa nismo baš naviknuti na hranu koja je kuhana za tolike učenike. 

I na kraju – društvo je bilo super, učitelji ok, put dug i bilo bi još bolje da smo Vukovar nije bio razrušen u Domovinskom ratu 

U Vukovaru smo više puta čuli riječi Siniše Glavaševića: 'Grad – to ste vi.' i da sada razumijemo što čini rat i kako je važno razvijati toleranciju za mir i nacionalni i kulturni identitet kao građanin u Republici Hrvatskoj.

Nakon dugog perioda bez izleta i terenskih nastava osmašima se konačno osmjehnula sreća. Bili su 2 dana u Vukovaru (24. - 25. 05. 2022.) Polazak u 4 ujutro nikome nije bio nemoguća misija, svi su došli na vrijeme; neki čak nisu ni spavali. Put je bio dug, ali sve brzo prođe kada si s prijateljima.

Prvo, odmah po dolasku u Vukovar, odslušali smo predavanje o Domovinskom ratu i zatim smo se smjestili u sobe hostela Dubrovnik u okviru Memorijalnog centra. Tu nas je čekalo iznenađenje – jedan dio cura smješten je u sobu s 29 kreveta. Da, dobro ste čuli – dvadeset i devet. Ni mi drugi nismo bili u manjim sobama. Ali ionako nismo baš mislili spavati.

Vrhunac prvog dana bio je sigurno posjet Vodotornju. 190 stepenica do galerije, zatim staza do samog vrha i pogled na Dunav. Sunce je sjalo, dan je bio prekrasan i teško je bio zamisliti granatiranje koje je taj toranj pretrpio za vrijeme Domovinskog rata. Poslije večere prošetali smo do centra grada na sladoled. I to je bio prvi dan.

Drugi dan posjetili smo franjevački samostan, vukovarsku bolnicu, Trpinjsku cestu, Ovčaru, Gradski muzej u dvorcu Eltz i Muzej Vučedolske kulture. Prvi dio dana bio je težak, ispunjen tugom. Bilo nam je teško slušati o stradanjima ljudi u Vukovaru. Dok smo prolazili kroz podrum bolnice gdje su ležali ranjenici, majke, djeca, starci, bolesni, zdravi koji su ostali bez doma jedva smo disali od ustajalog zraka, a ljudi su tamo boravili danima, mjesecima. Imena poginulih na Ovčari, gradsko groblje – tolike žrtve, toliki ljudi koji su poginuli. Tenkovi i oružje postavljeni u Memorijalnom centru bili su nam zanimljivi za slikanje, ali kada pomislimo da su mogli biti upereni na nas, da su mogli pucati po nama nisu nam više bili tako zanimljivi. 

Posjeti muzejima bili su potpuno drugačiji. U dvorcu Eltz vidjeli smo mnoge predmete vezane za dalju povijest grada, a u Muzeju Vučedolske kulture rekonstrukcije odjeće i obuće koja bi i danas bila moderna. Svi smo zapamtili da je arheolog koji je otkrio vučedolsku golubicu prvo mislio da je to kokoš pa je u bilježnicu zabilježio 'ceremonijalna kokoš'.

I da, u Vukovaru smo i jeli. Bilo je čudno, pa nismo baš naviknuti na hranu koja je kuhana za tolike učenike. 

I na kraju – društvo je bilo super, učitelji ok, put dug i bilo bi još bolje da smo Vukovar nije bio razrušen u Domovinskom ratu 

U Vukovaru smo više puta čuli riječi Siniše Glavaševića: 'Grad – to ste vi.' i da sada razumijemo što čini rat i kako je važno razvijati toleranciju za mir i nacionalni i kulturni identitet kao građanin u Republici Hrvatskoj.

Nakon dugog perioda bez izleta i terenskih nastava osmašima se konačno osmjehnula sreća. Bili su 2 dana u Vukovaru (24. - 25. 05. 2022.) Polazak u 4 ujutro nikome nije bio nemoguća misija, svi su došli na vrijeme; neki čak nisu ni spavali. Put je bio dug, ali sve brzo prođe kada si s prijateljima.

Prvo, odmah po dolasku u Vukovar, odslušali smo predavanje o Domovinskom ratu i zatim smo se smjestili u sobe hostela Dubrovnik u okviru Memorijalnog centra. Tu nas je čekalo iznenađenje – jedan dio cura smješten je u sobu s 29 kreveta. Da, dobro ste čuli – dvadeset i devet. Ni mi drugi nismo bili u manjim sobama. Ali ionako nismo baš mislili spavati.

Vrhunac prvog dana bio je sigurno posjet Vodotornju. 190 stepenica do galerije, zatim staza do samog vrha i pogled na Dunav. Sunce je sjalo, dan je bio prekrasan i teško je bio zamisliti granatiranje koje je taj toranj pretrpio za vrijeme Domovinskog rata. Poslije večere prošetali smo do centra grada na sladoled. I to je bio prvi dan.

Drugi dan posjetili smo franjevački samostan, vukovarsku bolnicu, Trpinjsku cestu, Ovčaru, Gradski muzej u dvorcu Eltz i Muzej Vučedolske kulture. Prvi dio dana bio je težak, ispunjen tugom. Bilo nam je teško slušati o stradanjima ljudi u Vukovaru. Dok smo prolazili kroz podrum bolnice gdje su ležali ranjenici, majke, djeca, starci, bolesni, zdravi koji su ostali bez doma jedva smo disali od ustajalog zraka, a ljudi su tamo boravili danima, mjesecima. Imena poginulih na Ovčari, gradsko groblje – tolike žrtve, toliki ljudi koji su poginuli. Tenkovi i oružje postavljeni u Memorijalnom centru bili su nam zanimljivi za slikanje, ali kada pomislimo da su mogli biti upereni na nas, da su mogli pucati po nama nisu nam više bili tako zanimljivi. 

Posjeti muzejima bili su potpuno drugačiji. U dvorcu Eltz vidjeli smo mnoge predmete vezane za dalju povijest grada, a u Muzeju Vučedolske kulture rekonstrukcije odjeće i obuće koja bi i danas bila moderna. Svi smo zapamtili da je arheolog koji je otkrio vučedolsku golubicu prvo mislio da je to kokoš pa je u bilježnicu zabilježio 'ceremonijalna kokoš'.

I da, u Vukovaru smo i jeli. Bilo je čudno, pa nismo baš naviknuti na hranu koja je kuhana za tolike učenike. 

I na kraju – društvo je bilo super, učitelji ok, put dug i bilo bi još bolje da smo Vukovar nije bio razrušen u Domovinskom ratu 

U Vukovaru smo više puta čuli riječi Siniše Glavaševića: 'Grad – to ste vi.' i da sada razumijemo što čini rat i kako je važno razvijati toleranciju za mir i nacionalni i kulturni identitet kao građanin u Republici Hrvatskoj.